Osnovna škola Ane Katarine Zrinski Retkovci

Sudeći po društvu – ovo će biti dobra zabava. Iako je ekipa u početku bila uspavana, atmosfera se lagano zakuhavala. Društvo se postalo veselo, raspjevano i pomalo nestrpljivo.

   Nakon nekoliko sati vožnje, autobus se zaustavio u nacionalnom parku Plitvička jezera. U tom bajkovitom okolišu isprepliče se bogatstvo šumovitih i kristalno bistrih slapova čiji doživljaj najbolje opisuju stihovi Dobriše Cesarića „Teče, teče, teče jedan slap…“ Šetali smo kroz nacionalni park i na našim se licima moglo vidjeti koliko smo svi bili očarani ljepotom prirode i ugođajem koji stvara netaknuta ljepota ovoga kraja.

   Puni dojmova, krenuli smo prema Selcu, našem glavnom odredištu. Nedugo nakon kretanja iz nacionalnog parka, u daljini smo ugledali modro more pored kojega se poput diva isticala velika planina, naš Velebit. Veselje i sreću nismo mogli sakriti. Očarani pogledom, znali smo da je naše odredište sve bliže.

   Stigavši u Selce prvo smo otišli u hotel, smjestili se u sobe, raspakirali se i ponovno sredili kako bismo što ljepši prošetali uz more. Naša je šetnja bila urnebesno smiješna i zanimljiva jer ju je obilježio događaj zvan „spasi cipelu“ koji nas je odmah prvi dan sve zbližio i povezao. Što se zapravo dogodilo? Šetajući uz more u žaru fotografiranja, jednoj je učenici cipela skliznula u more. Mi smo svi s obale gledali kako se cipela lagano udaljava te pokušavali smisliti najbolju strategiju kako spasiti cipelu, a ne ući u more koje je bilo ipak malo prehladno. I tako očajni i bez cipele, pokazivali smo prstom u smjeru u kojem je cipela plovila sve dok nastavnik iz geografije nije uočio da imamo problem. Došao je i u trenutku, vještim potezom izvadio nesretnu cipelu iz mora. Smijali smo se cijelom događaju i sebi samima jer smo doživjeli tako posebnu akciju spašavanja. Cipele.

   Sutra smo išli u obilazak Crikvenice i na kupanje u isto ono more u kojemu se sinoć okupala cipela. Bilo je osvježavajuće i točno onakvo kakvo nam je nakon šetnje i trebalo. Proveli smo divan dan družeći se i boraveći na suncu, pomalo tužni što već sutra idemo kući.

   Svanulo je jutro zadnjeg dana naše ekskurzije. Nakon doručka došlo je vrijeme polaska. Ponovno smo se svi našli u autobusu, ali ovaj put u malo drugačijem scenariju. Naime, onu sreću i ushićenost prilikom dolaska, zamijenili su sjetna i uspavana lica, tužna što je tako brzo došao kraj.

   Na povratku smo obišli rodnu kuću Nikole Tesle i pogledali edukativni film o njegovom životu i djelu. Nakon obilaska krenuli smo prema našoj Slavoniji, a na putu nas je uveseljavala vremenska (ne)prilika odnosno grmljavina koje je poput zvijezde Danice obasjavala put prema kući. U kasnim smo se satima vratili umorni, ali i neizmjerno sretni što smo zajedno s našim nastavnicima i drugim učenicima, doživjeli ovako predivno i vrijedno iskustvo. Svi smo se složili da bismo opet sve isto ponovili, kada bi samo mogli….

 Eva Čajkovac, 7.

Fotografije možete pogledati u foto-galeriji.